Potisni ležajevi su kategorizirani u tri glavna tipa na osnovu načina na koji podnose aksijalna opterećenja:
Klizni potisni ležajevi (u stilu žlice) - poznati i kao potisne podloške ili potisni prstenovi - podržavaju opterećenja preko precizno brušene, ravne klizne površine. Ova površina je obično podržana filmom ulja za podmazivanje i često ima obrađene žljebove za distribuciju maziva. Oni su kompaktni, otporni na udarce i pogodni za teška opterećenja pri relativno malim brzinama.
Kuglični ležajevi se sastoje od prstena kuglica smještenih između dvije užljebljene potisne podloške. Mogu podnijeti umjerena aksijalna opterećenja pri velikim brzinama s malim trenjem; međutim, oni gotovo da nemaju kapacitet za radijalna opterećenja i vrlo su osjetljivi na neusklađenost.
Valjkasti potisni ležajevi – koji uključuju cilindrične, konusne ili sferične varijante valjaka – zamjenjuju kuglice s valjcima, povećavajući površinu kontakta kako bi se povećala nosivost. Konusni valjkasti potisni ležajevi, na primjer, mogu prihvatiti značajna kombinirana radijalna i aksijalna opterećenja u prijenosnim sistemima velikog kapaciteta.
Jesu li potisni ležajevi aksijalni ili radijalni?
Kao što ime govori,potisnih ležajevasu aksijalni. Dizajnirani su da podrže aksijalna opterećenja - sile koje djeluju paralelno sa središnjom linijom osovine - umjesto radijalnih opterećenja, koja djeluju okomito na osovinu. Ovo je kritična razlika u odabiru ležajeva: radijalni ležajevi podržavaju poprečna opterećenja i težinu samog vratila, dok aksijalni potisni ležaji suprotstavljaju potisak koji bi inače uzrokovao pomicanje osovine duž svoje uzdužne ose.
U industrijskim aplikacijama ležajeva, razlika između aksijalnog i radijalnog oslonca je od vitalnog značaja. Aksijalni potisni ležajevi su posebno dizajnirani da odgovore na jedinstvene zahtjeve aksijalnog opterećenja, osiguravajući da rotirajuće komponente održavaju precizno aksijalno pozicioniranje i sprječavaju neželjeno pomicanje pod operativnim naprezanjem. Ovaj specijalizovani dizajn je neophodan u okruženjima visoke pouzdanosti, gde nepravilno upravljanje opterećenjem može dovesti do preranog habanja ili katastrofalnog kvara. Odabirom odgovarajućeg tipa ležaja za svaki smjer opterećenja, dizajneri mogu osigurati optimalne performanse i izdržljivost za cijeli sistem.
Smjer opterećenja određuje geometriju kontakta, koja zauzvrat diktira gdje materijal mora imati najveću čvrstoću, kao i kako se mazivo isporučuje i zadržava. Standardna potisna podloška ima ravnu, prstenastu kontaktnu površinu okomitu na osovinu, omogućavajući distribuciju aksijalnih sila po cijelom prstenu; radijalni klizni ležaj se, naprotiv, sastoji od cilindričnog provrta, koji raspoređuje bočna opterećenja po svom obimu. Ako se bilo koji tip podvrgne opterećenju za koje nije dizajniran, kontaktna površina se efektivno smanjuje i pritisak raste, što na kraju dovodi do kvara površine.
U praktičnim mašinama, ove dve vrste opterećenja retko deluju izolovano; shodno tome, većina industrijskih primjena ležajeva kombinira elemente potisnog ležaja s radijalnim osloncem. Zadatak inženjera je osigurati da svako opterećenje nosi komponenta dizajnirana za to - aksijalni potisak je usmjeren na potisnu površinu, dok su radijalni opterećenja usmjereni na čap - čime se sprječava da bilo koja površina nosi opterećenje za koje nije namijenjena. Kada je potisni ležaj prisiljen da izdrži značajna radijalna opterećenja (ili obrnuto), ovo neusklađenost u raspodjeli opterećenja često je osnovni uzrok preranog trošenja.